Dana 16. siječnja, 2024. godine Na fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku koncert je održao Trakya Ensemble, ansambl državnoga konzervatorija trakijskog Sveučilišta.
Ovaj gudački kvintet, na čelu s violinistom Ahmetom Hamdijem Zaferom, izveo je internacionalni glazbeni program sastavljen uglavnom od glazbe 20. stoljeća kakav nemamo često priliku čuti. Program je počeo izvedbom aranžmana poznate Adiós Nonino Astora Piazzole. Iako je ova skladba svjetski poznata, rijetko ju imamo prilike čuti u izvedbi dviju violina, viole, violončela i kontrabasa, pa je ovo bilo na tragu „nepoznatoga o poznatome“, odnosno poznate kompozicije u novom ruhu. Valse triste (doslovni engleski prijevod: Tužni valcer), op. 44/1, kratka je orkestralna skladba finskog skladatelja Jeana Sibeliusa izvorno napisano kao glazba uz dramu Kuolema (Smrt) iz 1903., ali daleko poznatija kao zasebno koncertno djelo, koje se, slično kao i Adiós Nonino, izvodi u aranžmanima za različite sastave, a rijetko i kao gudački kvintet. Nakon melankoličnog Valse triste slijedili su dinamični rumunjski plesovi Béle Bartóka, također kanonizirani dio svjetskoga orkestralnog repertoara u aranžmanu za manji sastav. Članovi Trakya Ensemblea u program su uvrstili i svoju izvedbu poznate zborske skladbe Voda zvira Josipa Štolcera Slavenskog, očito posebno pripremljene za izvedbu u Hrvatskoj. Nakon izvedbe triju suvremenih autora “ozbiljneˮ glazbe, sastav se okrenuo nešto popularnijoj glazbi: jedan uz drugog izvedeni su Piazzolin Libertango i Underground Tango Gorana Bregovića. Posljednjim trima skladbama turski je ansambl očito htio predstaviti glazbu svoje regije, pa smo tako čuli obradu popularne skladbe Axşam mahnısı (večernja pjesma) sovjetskog i azerbejdžanskog skladatelja Tofiqa Quliyeva, nakon čega je slijedila obrada pjesme Nazende Sevgilim (Draga Nazende) Azer Bekirov, temeljena na narodnoj pjesmi. Koncert je završio izvedbom skladbe Nihavent Longa poznate turske skladateljice Kevser Hanım – proslavljene turske violinistice i klaviristice koju je upravo ta kompozicija proslavila izvan granica tadašnjeg Osmanskog Carstva i smatra ju se simbolom istočnjačkog utjecaja zapadne glazbe.
Izbor programa podvlači namjeru članova ansambla za ostvarivanjem suradnje, što i jest bio jedan od ciljeva njihovog dolaska u Osijek, no zaista je hvalevrijedna inicijativa da se takve inicijative za suradnjom iskažu i glazbom, koja ima tu moć da ju svi razumiju, ali i da je simbol identiteta, pa je tako u isto vrijeme i nacionalna i internacionalna. Sama izvedba bila je na visokoj razini, što je primijetila nastavnička i studentska publika kojoj su se pridružili i neki članovi uprave našeg Fakulteta, Rektorata i Akademije za umjetnost i kulturu.
